Metabolički poremećaji kao što su pretilost, šećerna bolest (DM) i metabolički sindrom (MS) utječu na međustaničnu komunikaciju u brojnim tkivima i organima pa tako i u bubrezima. To može rezultirati promjenama u izražaju koneksina i paneksina jer su oni ključni za komunikaciju među stanicama. Suplementacija polinezasićenim masnim kiselinama (PUFA) može ublažiti bubrežna oštećenja uzrokovana DM-om što bi se moglo odraziti na staničnoj razini mijenjanjem izražaja koneksina, odnosno paneksina. Metformin i liraglutid lijekovi su koji se koriste za liječenje oboljelih od DM-a, a zbog svojih pozitivnih metaboličkih učinaka mogu se primijeniti i u terapiji MS-a. Uz to, brojna su istraživanja pokazala da oba lijeka djeluju protektivno na funkciju bubrega. U istraživanju na DM1 modelu mužjaci Wistar štakora podijeljeni su u četiri grupe na temelju omjera između n-6 i n-3 PUFA-ama u prehrani. Štakori u kontrolnoj (C) i dijabetičnoj (STZ) skupini imali su omjer 7, u STZ+N6 skupini 60, a u skupini (STZ+N3) koja je dobivala 16 % EPA-e i 19 % DHA-e, omjer je bio 1. Za određivanje izražaja Cx40, Cx43, Cx54 i Panx1 u kori bubrega korištena je imunohistokemija. U drugom dijelu istraživanja Sprague-Dawley štakori oba spola podijeljeni su u četiri skupine: standardna prehrana, prehrana s visokim udjelom masti i šećera (HFHSD), HFHSD uz terapiju metforminom i HFHSD uz terapiju liraglutidom. Liječenje je trajalo četrnaest tjedana. Histološke metode korištene su za procjenu patoloških promjena u bubrezima, a imunohistokemija za određivanje izražaja Cx45 i Panx1. Šećerna bolest tipa 1 dovela je do značajnoga smanjenja izražaja Cx40 i Cx43, dok je izražaj Panx1 bio značajno povećan (P < 0,05 – P < 0,01). Prehrana s različitim omjerom n-6 i n-3 PUFA-ama značajno je utjecala na promjenu izražaja Cx i Panx1. Visoki omjer n-6 i n-3 PUFA-i u prehrani uzrokovao je smanjenje izražaja Cx45 i Panx1 (P < 0,05 – P < 0,01). Prehrana s niskim n-6 i n-3 omjerom dovela je do povećanja izražaja Cx43 u dijabetičnih štakora (P < 0,01 – P < 0,001). Prehrana s visokim udjelom masti i šećera nije dovela do promjene izražaja Cx45u bubrezima štakora, dok je izražaj Panx1 bio značajno povećan u tubularnim stanicama mužjaka hranjenih HFHSD-om (P < 0,05). Liraglutid je uz HFHSD u ženki doveo do povećanja glomerularne ekspresije Panx1 (P < 0,05 – P < 0,01), odnosno tubularne ekspresije Panx1 u mužjaka štakora (P < 0,05). U štakora oba spola liraglutid je uz HFHSD uzrokovao povećanje izražaja Cx45 (P < 0,05). Terapija metforminom uz HFHSD u štakora oba spola dovela je do povećanja tubularnoga izražaja Panx1 (P < 0,01 za ženke i P < 0,01 – P < 0,05 za mužjake) dok je izražaj Cx45 bio povećan samo u mužjaka (P < 0,05). Prehrana s visokim udjelom masti i šećera uzrokovala je zadebljavanje Bowmanove čahure (BC) koju terapija metforminom ili liraglutidom nije uspjela ublažiti. Učinci terapije na zadebljavanje BC-a, stupanj tubulointersticijske fibroze i izražaja Cx45 i Panx1 bili su ovisni o spolu, dok je do povećanja broja mitohondrija u proksimalnim kanalićima došlo u oba slučaja neovisno o spolu. Hiperglikemijom oštećena komunikacija na staničnoj razini može se poboljšati prehranom u kojoj su zastupljene PUFA-e što ukazuje na njihov povoljan učinak i moguću dodatnu terapijsku mogućnost u liječenju DM-a. Učinci metformina i liraglutida na bubrezima štakora hranjenih HFHSD-om uglavnom su ovisni o spolu te nisu nužno blagotvorni. Budući da oba lijeka dovode do promjena u izražaju Cx45 i Panx1, njihovo se djelovanje može povezati s utjecajem na razini međustanične komunikacije.