Primjenom imunohistokemijskih i imunofluorescentnih metoda istražena je raspodjela Ki-67, p53, kaspaze-3, AIF, bax, bcl-2, citokeratina 8 i vimentina u tkivima spolnih žlijezda 12 ljudskih zametaka starosti 5-9 razvojnih tjedana. Između 5. i 8. tjedna proliferacija (Ki-67) se povećavala u površinskom epitelu (26-52%) i stromi (19-42%), a zatim se smanjivala u površinskom epitelu spolne žlijezde (35%) tijekom 9. tjedna te u srži (15%-12%) između 7. i 9. tjedna. Tijekom 5. i 6. tjedna spolne prastanice bile su vrlo rijetko pozitivne na p53. U 7. i 8. tjednu njihova se rektivnost značajno povećala, a zatim postupno smanjivala tijekom 9. tjedna. Istovremeno, stanična se rektivnost na kaspazu-3 postupno smanjivala u površinskom epitelu, a povećavala u spolnim prastanicama i sržnom dijelu spolne žlijezde. Reaktivnost na kaspazu-3 dokazana je u različitim staničnim populacijama. AIF pozitivnost isprva se pojavljivala u stanicama površinskog epitela, a zatim uglavnom u spolnim prastanicama. Kolokalizacija AIF-a i kaspaze-3 dokazana je samo tijekom razdoblja migracije spolnih prastanica u spolne žlijezde. Bax pozitivne stanice bila su prisutne u stromi tijekom 7. i 8. tjedna (58%), s najvećim intenzitetom u spolnim prastanicama. Izražaj bcl-2 bjelančevine u površinskom epitelu neznatno se smanjivao tijekom istraživanog razdoblja (16% - 12%), dok je najveći izražaj nađen u stromi i srži tijekom 7. i 8. tjedna i to u svim staničnim populacijama osim spolnih prastanica. U 9. tjednu pojedine spolne prastanice također su bile bcl-2 pozitivne, a ponekad kolokaliziraju s bax-om. Citokeratin 8 bio je prisutan u površinskom epitelu u 5. i 6. tjednu (56%), zatim se izražaj prolazno smanjivao da bi se u 9. tjednu opet uvećao (92%). Stanice u stromi i srži bile su citokeratin 8 pozitivne, a spolne prastanice negativne. Izražaj vimentina povećavao se u površinskom epitelu (18-97%) i stromi (73-88%) između 5. i 9. tjedna. Izražaj vimentina najveći je u srži i to u 7. i 8. tjednu (93%). Vimentin i citokeratin 8 kolokalizirali su u dijelu somatskih stanica, dok su neke spolne prastanice bile vimentin pozitivne. Broj i raspodjela stanica koje su bile pozitivne na istraživane biljege mijenjali su se sukladno razvoju i propadanju spolnih tračaka tijekom indiferentnog te ranog fetalnog razdoblja razvoja spolnih žlijezda. Kontrola broja spolnih prastanica vjerojatno je posljedica uravnoteženog odnosa intermedijarnih filamenata i bcl-2 te proapoptotskih bjelančevina (p53, AIF i bax), uzrokujući njihovu kaspaza- neovisnu staničnu smrti. Druge stanične populacije u spolnoj žlijezdi najvjerojatnije odumiru kaspaza- ovisnom smrću stanica. U ranom razvoju spolnih žlijezda djeluju oba puta programirane stanične smrti, a njihov intenzitet ovisi o vrsti stanice i razvojnom razdoblju koje se promatra.