Abstract | Ciljevi: Osnovni ciljevi ovog istraživanja bili su ocijeniti (objektivno i kvantitativno) slijedeće:
utjecaj novog, revidiranog i proširenog SZO/UNICEF-ova 20-satnog tečaja o dojenju na znanje,
stavove i individualnu praksu zdravstvenih djelatnika dalmatinskih rodilišta te evaluirati navike i
praksu zdravstvenih djelatnika splitskog rodilišta, u vidu UNICEF-ovih ˝Deset koraka prema
uspješnom dojenju˝, na stopu isključivog dojenja u prvih 48 sati od rođenja i pri otpustu iz rodilišta,
te u 3. i 6. mjesecu po porodu i na stopu ukupnog dojenja u prvih 48 sati i pri otpustu iz rodilišta te
3, 6 i 12 mjeseci nakon poroda. Dodatni ciljevi ove studije su bili ispitati znanje, stavove i
uobičajenu praksu zdravstvenih djelatnika dalmatinskih rodilišta o dojenju te ispitati točnost
podataka o isključivom dojenju u rodilištu koristeći različite metode prikupljanja podataka o
prehrani novorođenčadi.
Ispitanici i metode: Pet od devet dalmatinskih rodilišta, čiji su djelatnici završil tečaj o dojenju
između prosinca 2007. i veljače 2009. godine, uključeni su u studiju o utjecaju izobrazbe na znanje,
stavove i individualnu praksu zdravstvenih djelatnika. Osoblju rodilišta (424 prije tečaja i 308
nakon tečaja) podijeljen je anonimni upitnik o dojenju neposredno prije i 3 mjeseca poslije
izobrazbe. Stavovi zdravstvenih djelatnika su procijenjeni pomoću validiranog alata˝Iowa Infant
Feeding Attitude Scale˝(IIFAS).
Za procjenu pouzdanosti stope isključivog dojenja u splitskom rodilištu, analizirani su podatci 157
parova majka/dijete uključenih u studiju na Klinici za ženske bolesti i porode KBC Split između
veljače i svibnja 2008. godine. Podatci o prehrani novorođenčadi u bolnici prikupljeni su iz četiri
izvora: 1) standardni „Novorođenački list“; 2) nova „tablice prehrane“; 3) intervju s majkama prije
otpusta iz bolnice i 4) „Zdravstvena knjižica za predškolsko dijete“. Kako bi se odredile stope
isključivog dojenja tijekom prvih 48 sati i za period od rođenja do otpusta iz bolnice, korištene su
definicije dojenja SZO.
Za procjenu utjecaja izobrazbe zdravstvenih djelatnika na bolničku praksu i stopu dojenja, održan je
u dva navrata (2008. i 2009. godine) SZO/UNICEF-ov 20-satni tečaj, koji je pohađalo 80% osoblja
Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split. Ukupno 773 majke (388 njih u skupini prije tečaja i
385 nakon tečaja) uključene su u studiju, bile su intervjuirane pri otpustu iz bolnice te nakon 3, 6 i
12 mjeseci da bi se dobio uvid u provođenju bolničke prakse koja podržava dojenje i točno odredio
način prehrane djece u ovim periodima.
Rezultati: Došlo je do značajnog poboljšanja znanja, stavova i individualne prakse zdravstvenih
djelatnika nakon tečaja. Samo je jedna petina zdravstvenih djelatnika prije tečaja znala da priprema dojke u trudnoći nije potrebna, što se povisilo na 57% nakon tečaja (P<0,001). Postotak
zdravstvenih djelatnika koji su prepoznali bolničku praksu koja podržava dojenje i znakove slabog
pozicioniranja djeteta kod dojenja skoro se udvostručio nakon tečaja (P<0,001). Broj zdravstvenih
djelatnika koji je ispravno preporučio postavljanje djeteta ‘kožom na kožu’ odmah nakon carskog
reza (s regionalnim anestetikom) nije se znatno poboljšao, a analiza stratifikacije pokazala je da su
mlađi ispitanici (<36 godina) bili skloniji podržati ovu praksu. Iako se postotak zdravstvenih
djelatnika koji su ispravno pristupili liječenju mastitisa znatno poboljšao nakon tečaja, i dalje je
visokih 47% ispitanika preporučilo djelomičan ili potpun prestanak dojenja. Broj zdravstvenih
djelatnika s pozitivnim stavom prema dojenju povećao se sa 65% na 79%, dok je broj zdravstvenih
djelatnika s neutralnim stavom pao s 26,6% na 9,9% (P< 0,001). Čak i nakon tečaja, znatan
postotak zdravstvenih djelatnika pokazao je neodlučenost u stavovima koji se odnose na uzimanje
alkohola i dojenje.
Kad se temeljem podataka iz novih ˝tablica prehrane˝ promatraju stope isključivog dojenja, utvrđuje
se da je svega 3 % dojenčadi bilo isključivo dojeno tijekom boravka u bolnici, nasuprot 56% i 82%
isključivo dojene novorođenčadi na temelju „Novorođenačkih listova“ i „Zdravstvena knjižica“
(P<0,001). Izjave majki potvrdile su nalaze da je 97% dojenčadi dodatno dobivalo formulu. Dakle,
većina dojenčadi je nadohranjena u rodilištu, a to se ne bilježi u Novorođenačkim listovima.
Samo jedna (Korak 8) od 7 ispitivanih praksi koje podržavaju dojenje znatno se poboljšala tri mjeseca
nakon provedene edukacije/tečaja u splitskom rodilištu. Postotak novorođenčadi koja su isključivo
dojena majčinim mlijekom tijekom prvih 48 sati se nakon tečaja povećao sa 6,0 na 11,7% (P<0,005).
Nije bilo značajne razlike u stopi dojenja kod otpusta, 3, 6 ili 12 mjeseci nakon poroda između skupina
majki praćene prije i poslije edukacije zdravstvenih djelatnika .
Zaključci: SZO/UNICEF-ov 20-satni tečaj je učinkovita intervencija za poboljšanje znanja,
stavova i individualne prakse zdravstvenih djelatnika dalmatinskih rodilišta. Rezultati ovih
istraživanja mogu se koristiti za ciljanu obuku zdravstvenih djelatnika iz područja znanja/stavova
koja su se pokazala kriva ili manjkava.
Točna dokumentacija o prehrani novorođenčadi je od presudne važnosti kako bi se dobila istinita
slika o stopama isključivog dojenja od rođenja. Ova studija pokazuje da standardni obrasci za
evidentiranje prehrane djece u rodilištu uvelike podcjenjuju rasprostranjenost nadohrane
novorođenčadi, s lažno visokim stopama isključivog dojenja.
Izobrazba zdravstvenih djelatnika splitskog rodilišta je povezana s povećanjem stope isključivog
dojenja tijekom prvih 48 sati djetetova života te sa značajno većom učestalosti ispravnog savjetovanja majki o „dojenju na traženje djeteta“. Suprotno očekivanju, nije došlo do drugih
pozitivnih promjena u rodilištu, kao ni do povećanja stope dojenja nakon otpusta iz rodilišta.
Usprkos tome, izobrazba zdravstvenih djelatnika rodilišta je ključna komponenta, odnosno temelj
za provođenje potrebnih promjena, za čije je provođenje, osim vremena potrebna i snažna
kadrovska i institucionalna potpora. |
Abstract (english) | Objectives: To evaluate knowledge, practices, and attitudes to breastfeeding among Croatian health
profesionals before and after completing the revised and expanded UNICEF/WHO 20-hour course.
To assess the accuracy of hospital infant feeding data. To evaluate the impact of the UNICEF/WHO
20-hour course on hospital practices and breastfeeding rates during the first 12 months of life.
Methods: A questionnaire testing knowledge, practices, and attitudes toward breastfeeding was
distributed to 424 health professionals in Southern Croatia before and 308 after training. Seven
hundred and seventy three mothers (388 in the pre-training group and 385 in the post-training
group) were included in a birth cohort and interviewed at discharge, 3, 6 and 12 months postpartum
to evaluate hospital practices and infant feeding. WHO definitions were used to determine
breastfeeding rates.
Results: Knowledge, attitudes and case-scenario based practices improved significantly posttraining.
Management of mastitis remained the case scenario with the highest frequency of
incorrenct responses. The number of staff with positive attitudes toward breastfeeding increased
from 65% to 79%, whereas the number of staff with neutral attitudes dropped from 26.6% to 9.9%
(P<0,001) Only 3% of infants were exclusively breastfed throughout the hospital stay. Most
formula supplements are not recorded in the standard charts. Only 1 (Step 8) out of 7 Baby-Friendly
practices assessed improved significantly 3 months following training. The proportion of newborns
exclusively breastfed during the first 48 hours increased from 6.0 to 11.7% (P <0,005). There was
no difference in breastfeeding rates at discharge, 3, 6 or 12 months between the pre- and posttraining
groups.
Conclusion: The UNICEF/WHO 20-hour course is an effective tool for improving health
professionals' breastfeeding knowledge, attitudes and individual practices. Every feed a newborn
receives in hospital should be recorded if we are to obtain reliable and accurate breastfeeding rates.
Significant changes in hospital practices are unlikely to occur with training alone, especially for
practices that require a change in hospital policy. However, training is still a key component to
drive changes that need to occur. |