| Abstract | CILJ ISTRAŽIVANJA:
Vrućica u djece jedan je od najčešćih razloga zbog kojega roditelji odvode djecu na pregled u liječnika ili na hitni prijem. Iako se najčešće radi o samoograničavajućoj virusnoj infekciji, među roditeljima postoji određeni strah zbog nedovoljnog znanja, ali i zbog neželjenih reakcija koje vrućica može uzrokovati. Kao rezultat neznanja definicije vrućice, roditelji djetetu daju lijek ili traže liječničku pomoć i prije nego je to potrebno. Cilj ovoga istraživanja je utvrditi roditeljsko znanje vezano uz dječju vrućicu i njeno liječenje, kako bi se unaprijedila skrb o febrilnom djetetu.
METODE I MATERIJALI:
U ovom anketnom presječnom istraživanju sudjelovalo je 107 ispitanika (90 žena i 17 muškaraca), odraslih osoba koje su bile u pratnji djeteta s vrućicom. Istraživanje je provedeno na Hitnom dječjem prijemu (HDP) Klinike za dječje bolesti, Kliničkog bolničkog centra Split Osim na demografska i opća pitanja o djetetu dovedenome na prijem, ispitanici su odgovarali na pitanja o stavovima i znanjima vezanim uz vrućicu, pristupu vrućici u djeteta, navikama u njenom liječenju i vlastitim očekivanjima od liječnika.
REZULTATI ISTRAŽIVANJA
Od ukupnog broja djece bilo je 59 (55%) dječaka i 48 (45%) djevojčica. Prije dolaska na HDP, 12% djece bilo je kod kuće subfebrilno, 71% febrilno i 17% visoko febrilno.
Na ljestvici od 1 (nisam zabrinut) do 5 (izrazito sam zabrinut) prosječna razina zabrinutosti bila je 3,89±0,92. Prije dolaska na prijem, većina roditelja (92%) primijenila je antipiretik, a 40% ih je bez prethodne posjete liječnika obiteljske medicine došlo na hitni prijem. Iako se roditelji informiraju o vrućici na razne načine, ipak najčešće informacije dobivaju kod pedijatra (78%) i obiteljskog liječnika (44%).
Od neželjenih reakcija koje vrućica može uzrokovati, roditelji najviše strahuju od konvulzija (93%) i dehidracije (84%). Najčešće temperaturu mjere aksilarno (52,3%) ili rektalno (50,4%) i uz korištenje elektronskog (41,1%) i živinog (40,2%) termometra. Samo je 26 ispitanika (24,3%) znalo definiciju vrućice, a tek 5 (4,7%) definiciju visoke vrućice. Čak dvije trećine ispitanika (66,4%) je znalo da su antibiotici učinkoviti kod liječenja isključivo bakterijskih infekcija, ali je uočena značajna razlika među roditeljima različitoga stupnja obrazovanja. 50,5% zna da svako dijete s vrućicom ne treba dobiti lijek. Kod dolaska liječniku s djetetom koje ima vrućicu, roditeljima je najbitnije da liječnik pregleda dijete, a na posljednjem mjestu su propisivanje antibiotika i antipiretika. 56
ZAKLJUČAK
Usporedbom podataka dobivenih ovim istraživanjem s podatcima sličnih istraživanja provedenih u Europi, može se primijetiti da roditelji od liječnika najviše očekuju da dijete klinički pregleda i pruži im informacije kako da se ponašaju. Propisivanje antibiotika ili antipiretika ne smatraju ni približno važnim. Liječnici bi trebali biti svjesni toga i iskoristiti priliku te važnost staviti na sami pregled i konzultacije s roditeljima uz cilj smanjenja bespotrebnog propisivanja lijekova, a posebice antibiotika.
Također, budući da znanje o vrijednostima vrućice i visoke vrućice nije zadovoljavajuće, trebalo bi roditelje bolje educirati i na taj način smanjiti pretjeranu upotrebu antipiretika. |
| Abstract (english) | OBJECTIVES:
Fever in children is one of the most common reasons to consult in primary care or emergency department. Although most children are diagnosed with self-limiting infections, there is common fear between parents because of lack of knowledge and also because of many side effects which can be caused by fever. As a result of a fact that great number of parents don't know to correctly define fever, they administer medication or seek for medical help earlier than they should. The aim of this study is to determine knowledge, attitudes and practices in fever in children among parents.
METHODS:
In this cross-sectional study, 107 parents (90 women and 17 women) participated, and the study was conducted at the Emergency Pediatric Centre of University Hospital Split. In addition to demographic data and general questions about the child they brought, participants also responded to questions about attitudes, knowledge and practices about fever, its treatment and their expectations from doctors.
RESULTS:
Among 107 children, there were 59 boys, and 48 girls. There were 12% subfebrile, 71% febrile and 17% highly febrile children before they came to the hospital.
Average level of parental concern was 3.89±0.92. Before arrival to the hospital, a large number of parents had administered antipyretic medication (92%). 40% of parents had gone straight to the Emergency Pediatric Centre, without consulting GP before. Parents main sources of information are pediatric doctor (78%) and GP (44%).
The majority of parents were worried about the consequences of fever, especially they were afraid fever might cause febrile convulsions (93%) and dehydration (84%). Preffered temperature measurement technique is axillary (52.3%) or rectal (50.4%), and the most used thermometers are digital (41.1%) and mercury in glass (40.2%). Only 24.3% of parents could define the fever, and even less (4.7%) knew the definition of high fever. It was found that 66.4% of the participants correctly stated that antibiotics are effective in treating bacterial and not viral infections. This result may reflect the education level oft he included sample. The 59
majority of parents indicated that a physical examination was far more important than obtaining a prescription for antibiotics or antipyretics.
CONCLUSION
By comparing the data obtained int his study with data from similar studies in Europe, it can be observed that parents generally expect a physical examination and information, rather than obtaining a prescription for antibiotics or antipyretics. Medical doctors should be aware of these expectations and try to avoid unnecessary medication prescription, especially antibiotics.
Also, since parental knowledge about fever is poor, it would be useful to educate them and to teach them when is useful to use medication, and when not. |
