Uvod: Zatajivanje srca (ZS) je kompleksan klinički sindrom koji nastaje kao posljedica strukturnog i/ili funkcionalnog poremećaja miokarda čime se onemogućava adekvatno punjenje i/ili pražnjenje krvi iz klijetki za vrijeme srčanog ciklusa. Uz etablirane biljege koji se rutinski mjere u kontekstu ZSa, postoji potreba za novim molekularnim biljezima koji bi mogli pružiti uvid u neki od brojnih patofizioloških mehanizama koji se aktiviraju u ZS-u, čime bi se mogli otvoriti putevi ka novim modalitetima liječenja ili bi se mogla facilitirati prognoza u zatajivanju srca. Tako su katestatin, kao moćan supresor adrenergičke aktivacije te solubilni supresor tumorigeneze 2 (sST2), kao medijator upalnih signalnih puteva i patološke remodelacije miokarda, dva među mnogim novootkrivenim proteinima čija se uloga u posljednje vrijeme istražuje u kontekstu kompleksne patofiziologije ZS-a. Ciljevi istraživanja: Glavni ciljevi ove studije su bili utvrditi potencijalnu razliku u serumskim koncentracijama katestatina i sST2 između ispitanika s ishemijskom u odnosu na neishemijsku etiologiju ZS-a te između podskupina ispitanika stratificiranih s obzirom na očuvanost istisne frakcije lijeve klijetke (LVEF), a koji su bili podijeljeni na 3 klinička fenotipa: ispitanici sa sniženom LVEF (HFrEF), graničnom LVEF (HFmrEF) i očuvanom LVEF (HFpEF). Također je jedan od glavnih ciljeva bio ispitati međusoban odnos između serumskih koncentracija katestatina i sST2 te utvrditi potencijalni odnos navedenih biljega sa stupnjem funkcionalne težine ZS-a izmjerenom posredstvom NYHA funkcionalne klasifikacije. Sporedni ciljevi istraživanja su bili ispitati odnos serumskih koncentracija katestatina i sST2 s relevantnim ehokardiografskim, laboratorijskim i antropometrijskim parametrima ispitanika s akutnim pogoršanjem ZS-a. Ispitanici i metode: Nakon primjene predefiniranih uključnih i isključnih kriterija, uključeno je ukupno 90 ispitanika koji su imali znakove i simptome akutnog pogoršanja ZS-a, a bili su hospitalizirani na Klinici za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Split u razdoblju od siječnja 2018. do veljače 2019. godine. Svim bolesnicima je uzeta anamneza, izvršen fizikalni pregled, uzorkovana krv za laboratorijske analize, snimljen 12-kanalni EKG te odrađen ultrazvučni pregled srca. Rezultati: Prosječna dob ispitanika iznosila je 70,3 ± 10,2 godina, a 52,2% su bile žene. Nešto više od polovice ispitanika (56,0%) je imalo neishemijsku etiologiju ZS-a, a velika većina (78,9%) je imalo NYHA funkcionalni stupanj ZS-a od III ili više. Relativna većina ispitanika je imala sniženu LVEF (43,4%) nakon čega je slijedila očuvana LVEF sa 34,4% ispitanika, a 22,2% ispitanika je imalo graničnu LVEF. Podskupina ispitanika s ishemijskom etiologijom ZS-a je imala značajno više serumske koncentracije katestatina u odnosu na podskupinu s neishemijskom etiologijom ZS-a (8,94 ± 6,39 vs. 4,90 ± 2,74 ng/mL, P=0,001), dok se navedene podskupine nisu značajno razlikovale u serumskim koncentracijama sST2 (41,98 ± 32,16 vs. 46,15 ± 38,86 ng/mL, P=0,596). Nije utvrđena statistički značajna razlika u serumskim koncentracijama katestatina među podskupinama ispitanika 142 stratificiranih u 3 klinička fenotipa s obzirom na vrijednost LVEF (7,74 ± 5,64 ng/mL za HFrEF, 5,75 ± 4,19 ng/mL za HFmrEF te 5,35 ± 2,77 ng/mL za HFpEF, P=0,143). Također, nije utvrđena značajna razlika među navedenim skupinama u smislu prosječnih serumskih koncentracija sST2 (47,89 ± 37,74 ng/mL za HFrEF, 34,02 ± 35m89 ng/mL za HFmrEF te 45,01 ± 32,10 ng/mL za HFpEF, P=0,410). U modelu multiple linearne regresije, prilagođene za zbunjujuće faktore, serumske koncentracije katestatina i sST2 su neovisno, pozitivno i značajno korelirale sa stupnjem zatajivanja srca po NYHA funkcionalnoj klasifikaciji (β=0,491, P<0,001 za katestatin i β=0,442, P=0,007 za sST2). Utvrđena je neovisna, pozitivna i statistički značajna međusobna korelacija između serumskih koncentracija katestatina i sST2 (β=0,283, P=0,014). Utvrđene su brojne neovisne i značajne povezanosti između katestatina s ehokardiografskim parametrima, dok sST2 nije značajno korelirao ni s jednim ehokardiografskim parametrom. Nadalje, serumske koncentracije katestatina su značajno negativno korelirale s vrijednostima hs-cTnI (β= -0,221, P=0,030), a serumske koncentracije sST2 su značajno pozitivno korelirale s vrijednostima NT-proBNP-a (β=0,365, P=0,007) te CRP-a (β=0,332, P=0,010). Od lipidnih i glikemijskih parametara, katestatin je značajno negativno korelirao s vrijednostima LDL kolesterola (β= -0,231, P=0,029), non-HDL kolesterola (β= -0,237, P=0,026) te HbA1c (β= -0,235, P=0,027) dok je sST2 značajno negativno korelirao s ukupnim kolesterolom (β= -0,246, P=0,042), non-HDL kolesterolom (β= -0,252, P=0,036), a utvrđena je značajna pozitivna korelacija serumskih koncentracija sST2 s vrijednostima HbA1c (β=0,336, P=0,004). Nije utvrđena značajna povezanost serumskih koncentracija katestatina i sST2 s vrijednostima ITM, a sST2 nije značajno korelirao ni s jednim antropometrijskim parametrom. Suprotno tome, katestatin je značajno negativno korelirao s omjerom struka i bokova (β= -0,237, P=0,026), srčanom frekvencijom kod prijema (β= -0,201, P=0,036) te srčanom frekvencijom u mirovanju (β= -0,242, P=0,030). Nisu utvrđene statistički značajne korelacije serumskih koncentracija katestatina i sST2 s parametrima koagulacije. Zaključci: Koncentracije oba biljega imaju značajnu povezanost s funkcionalnom težinom simptoma kojom se prezentiraju bolesnici s akutnim pogoršanjem ZS-a, a povišene koncentracije katestatina vjerojatno ukazuju na rezidualno povišenu aktivnost simpatičkog živčanog sustava u ispitanika koji imaju ishemijsku etiologiju ZS-a, dok u navedenom aspektu koncentracije sST2 nemaju diferentnu ulogu. Povišene serumske koncentracije katestatina povezane su s boljom funkcijom i volumenima te dimenzijama lijevog srca, dok se serumske koncentracije sST2 ne čine povezane niti ovisne o sistoličkoj funkciji srca, a zajedno s katestatinom su povezane sa cirkulirajućim biljezima koji imaju ulogu u akutnoj ozljedi miokarda, sustavnoj upali te volumnom opterećenju srca što bi moglo implicirati njihovu posredničku ulogu u složenoj patofiziološkoj kaskadi ZS-a. Konačno, u budućnosti su potrebne nove pretkliničke i translacijske studije koje bi istražile molekularne i signalne interakcije navedenih biljega u patofiziologiji zatajivanja srca.