| Sažetak | Uvod: Mokraćna kiselina je moćan antioksidans koji s 50% pridonosi varijabilnosti antioksidacijskog kapaciteta krvi. Paradoksalno u procesu aterogeneze ona postaje prooksidant, čak i kod vrijednosti koje su u gornjoj trećini fiziološkog raspona. Hiperuricemija se povezuje s razvojem arterijske hipertenzije, glavnim čimbenikom srčanožilnog rizika, ali i s drugim konvencionalnim faktorima rizika (npr. pretilost, dislipidemija, šećerna bolest tipa 2). Postojeće Europske smjernice su orijentirane pristupu pacijentu s gihtom i naglašavaju ulogu dijagnostike koja u ordinacijama obiteljske medicine u Hrvatskoj nije moguća. No, liječnici obiteljske medicine su liječnici prvog kontakta i kao takvi moraju imati odgovarajuću edukaciju o navedenim temama. Ovim istraživanjem smo željeli istražiti znanja i stavove naših liječnika obiteljske medicine i studenata završnih godina Studija medicine o pristupu pacijentu sa asimptomatskom hiperuricemijom i gihtom.
Ispitanici i metode: Prvim dijelom istraživanja obuhvaćeno je ukupno 336 liječnika obiteljske medicine u Hrvatskoj, a drugi dio istraživanja obuhvatio je ukupno 221 studenta medicine s dva najveća sveučilišta u Hrvatskoj, iz Splita i Zagreba. Nakon opsežnog pregleda literature izrađen je i validiran anketni upitnik o asimptomatskoj hiperuricemiji i gihtu.
Elektronskom poštom ispitanicima je podijeljena poveznica na mrežnu stranicu Surveymonkey® (prvi dio) i Google obrasci (drugi dio), gdje su mogli anonimno pristupiti ispunjavanju anketnog upitnika.
Rezultati: LOM koji su pročitali barem jedan znanstveni rad koji je pokrivao temu hiperuricemije u protekloj godini postigli su znatno veći rezultat u pitanjima znanja (N = 152, 6,5 ± 2,05 nasuprot N = 183, 7,04 ± 2,14, p = 0,002, raspon 0-16).
S obzirom na radno iskustvo, najbolji su rezultati pronađeni među LOM s 11 do 20 godina radnog iskustva (medijan = 7, IQR 6-9) (slika 3). Ukupna ocjena znanja LOM uključenih u istraživanje bila je 7 (IQR 5-8). Višestruka regresijska analiza pokazala je da su mlađi liječnici s manje pacijenata u skrbi imali veću vjerojatnost da će postići veći rezultat u znanju (p = 0,002; tablica 7). Liječnici nisu bili sigurni što bi se trebalo smatrati asimptomatskom hiperuricemijom (3%), ali su bili dobro informirani o nefarmakološkim intervencijama za hiperuricemiju i lijekovima izbora u liječenju gihta ili hiperuricemije. Samo otprilike polovica je točno prepoznala lijekove koji bi mogli sniziti ili povisiti razinu mokraćne kiseline u serumu. Nadalje, analiza točnih odgovora na određena pitanja je pokazala loše razumijevanje patofiziologije hiperuricemije i mogućih čimbenika rizika.
Srednja vrijednost za znanje bila je značajno veća među studentima sa sveučilišta A (7,00 IQR 5,25–8,00) u usporedbi sa studentima sa sveučilišta B (6,00, IQR 5,00–7,00, p = 0,011), kao što je prikazano na slici 5A. Nije bilo značajne razlike u znanju kada su studenti uspoređivani u odnosu na godinu studija (p = 0,623). Manje od 3% svih studenata složilo se da znaju dovoljno o skrbi za pacijente s asimptomatskom hiperuricemijom, dok je gotovo 15% mislilo da je dobro upoznato sa skrbi o pacijentima s gihtom. Manje od 8% studenata smatralo je svoje školsko obrazovanje primjerenim za obje teme, a manje od 2% bilo je svjesno postojanja smjernica EULAR-a.
Zaključak: Liječnici primarne zdravstvene zaštite nisu svjesni rizika povezanih s povišenom razinom mokraćne kiseline u serumu i u velikom dijelu nisu u stanju pravilno prepoznati lijekove koji mogu dovesti do povišene razine mokraćne kiseline u serumu. Među liječnicima u Hrvatskoj, te studentima završnih godina Studija medicine malo je onih koji su upoznati sa smjernicama EULAR-a koje sadrže preporuke za dijagnosticiranje i pristup oboljelima od gihta. Rezultati ovog istraživanja pridonjeli su definiranju edukacijskih ciljeva iz područja dijagnosticiranja i liječenja asimptomatske hiperuricemije koji bi se trebali inkorporirati u edukacijsku rutu liječnika obiteljske medicine, od dodiplomske nastave do usmjerene TMI. |
| Sažetak (engleski) | Introduction: Uric acid is a powerful antioxidant that contributes with 50% to the variability of the blood's antioxidant capacity. Paradoxically, in the process of atherogenesis, it becomes a pro-oxidant, even at values that are in the upper third of the physiological range. Hyperuricemia is associated with the development of arterial hypertension, the main cardiovascular risk factor, but also with other conventional risk factors (eg obesity, dyslipidemia, type 2 diabetes). The existing European guidelines are oriented towards the approach to patients with gout and emphasize the role of diagnostics, which is not possible in family medicine offices in Croatia. However, family medicine doctors are doctors of first contact and as such must have adequate education on the mentioned topics. With this research, we wanted to investigate the knowledge and attitudes of our family medicine doctors and students of the final years of the Study of Medicine on the approach to patients with asymptomatic hyperuricemia and gout.
Respondents and methods: The first part of the research included a total of 336 family medicine doctors in Croatia, and the second part of the research included a total of 221 medical students from the two largest universities in Croatia. After an extensive review of the literature, a survey questionnaire on asymptomatic hyperuricemia and gout was created and validated.
Respondents were sent a link to the Surveymonkey® website (first part) and Google forms (second part) via email, where they could anonymously access the survey questionnaire.
Results: GPs who read at least one scientific paper covering the topic of hyperuricemia in the past year scored significantly higher on the knowledge questions (N = 152, 6.5 ± 2.05 vs. N = 183, 7.04 ± 2.14, p = 0.002, range 0-16).
Regarding work experience, the best results were found among GPs with 11 to 20 years of work experience (median = 7, IQR 6-9) (Figure 3). The overall knowledge score of GPs included in the study was 7 (IQR 5-8). Multiple regression analysis showed that younger physicians with fewer patients in care were more likely to score higher in knowledge (p = 0.002; Table 7). Physicians were not sure what should be considered asymptomatic hyperuricemia (3%), but were well informed about non-pharmacological interventions for hyperuricemia and drugs of choice in the treatment of gout or hyperuricemia. Only about half correctly identified drugs that could lower or raise serum uric acid levels. Furthermore, the analysis of correct answers to certain questions showed a poor understanding of the pathophysiology of hyperuricemia and possible risk factors.
The mean value for knowledge was significantly higher among students from University A (7.00 IQR 5.25–8.00) compared to students from University B (6.00, IQR 5.00–7.00, p = 0.011), as shown in Figure 5A. There was no significant difference in knowledge when students were compared in relation to the year of study (p = 0.623). Less than 3% of all students agreed that they knew enough about the care of patients with asymptomatic hyperuricemia, while almost 15% thought they were well informed about the care of patients with gout. Less than 8% of students considered their school education adequate for both subjects, and less than 2% were aware of the existence of the EULAR guidelines.
Conclusion: Primary care physicians are not aware of the risks associated with elevated serum uric acid levels and are largely unable to properly recognize medications that can lead to elevated serum uric acid levels. Among doctors in Croatia and students in their final years of medical studies, there are few who are familiar with the EULAR guidelines, which contain recommendations for diagnosing and treating gout patients. The obtained results contributed to the definition of educational goals in the field of diagnosing and treating asymptomatic hyperuricemia and gout, which would be incorporated in the earliest phase of the educational route. |
