| Sažetak | Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja je bio prikazati razliku u učestalosti pojedinih anamnestičkih podataka između pedijatrijskih pacijenata s epilepsijom i sinkopom te utvrditi etiologiju sinkope u djece hospitalizirane na Klinici za dječje bolesti KBC-a Split u razdoblju od 2014. do 2016. godine.
Materijal i metode: Provedeno je retrospektivno istraživanje koje je obuhvatilo 404 djeteta hospitalizirana na Klinici za dječje bolesti od 2014. do 2016. godine. Uvidom u protokol i arhivu povijesti bolesti pacijenata prikupljeni su sljedeći podatci o pacijentima: dob, spol, detalji osobne i obiteljske anamneze, čimbenici koji su pridonijeli nastanku poremećaja svijesti, prodromalni simptomi, simptomi i znakovi za vrijeme i nakon poremećaja svijesti, položaj tijela tijekom napadaja, trajanje napadaja te nalazi elektroencefalograma, elektrokardiograma, ultrazvuka srca i slikovnih pretraga.
Rezultati: U istraživanje su uključena 404 djeteta - 157 djece s dijagnozom sinkope i 247 s dijagnozom epilepsije. U skupini s dijagnozom epilepsije nije bilo velike razlike u udjelu muške i ženske djece (52,63% ženske i 47,37% ženske djece). U skupini djece koja su imala sinkopu 62,42% su činila djeca ženskog spola. Djeca s dijagnozom epilepsije su bila značajno mlađa od pacijenata sa sinkopom (P<0,001). Statistički značajno više djece s epilepsijom je imalo pozitivnu osobnu anamnezu na febrilne konvulzije (P<0,001). Statistički značajno više djece sa sinkopom je imalo pozitivnu obiteljsku anamnezu srčanih bolesti (P=0,002). U 50,2% djece koja su imala sinkopu i 20,5% djece s epileptičkim napadajem je utvrđen precipitirajući čimbenik za nastanak poremećaja svijesti. Precipitirajući čimbenici koji su bili značajno češći u skupini djece sa sinkopom su gladovanje, boravak u zagušljivoj prostoriji, vađenje krvi, mikcija i stresne situacije (P<0,05). U skupini djece sa sinkopom su statistički značajno češće evidentirani vrtoglavica, omaglica, mučnina, znojenje i slabost (P<0,05). Toničko-klonički napadaj je imalo 17,8% djece tijekom sinkope i 57,9% djece tijekom epileptičkog napadaja. Ta razlika je statistički značajna (P<0,05). Trizmus, ugrizna rana jezika i devijacija bulbusa su se pokazali prediktivnim čimbenicima za epileptički napadaj sa statistički značajnom razlikom između skupina. S druge strane, razlika u učestalosti urinarne inkontinencije nije se pokazala značajnom. Postiktalna konfuzija, umor i pospanost su evidentirani značajno češće u skupini djece s dijagnozom epilepsije (P<0,05). Napadaj u ležećem položaju je imalo 21,1% djece s epileptičkim napadajem i jedno dijete (0,6%) s dijagnozom sinkope. Napadaj u stojećem položaju je imalo 36,3% djece u skupini s dijagnozom sinkope i 20,6% djece u skupini s dijagnozom epilepsije. Poremećaj svijesti tijekom promjene položaja se češće vidi u sinkopi (14,6%) nego u epilepsiji (2,4%). Razlika s obzirom na položaj u kojem se napadaj dogodio se pokazala značajnom (P<0,001). Najčešće utvrđena etiologija sinkope je vazovagalna sinkopa (40,76%). Od ostalih uzroka, 14,01% djece je imalo psihogenu sinkopu, 7,01% je imalo sinkopu zbog ortostatske hipotenzije, 4,46% je imalo situacijsku, 2,55% kardiogenu i 0,64% neurološku sinkopu. U 30,57% djece nije utvrđena etiologija sinkope.
Zaključak: Sinkopa se javlja češće u starije djece i u djece ženskog spola. Najčešće se radi o vazovagalnoj sinkopi potaknutoj od strane poznatih ili nepoznatih čimbenika, kao što su dugotrajno stajanje u zagušljivim prostorijama, stresne situacije, mikcija, vađenje krvi. Vrlo rijetko je sinkopa u djece kardiogene etiologije. Umor zbog deprivacije sna i infekcija mogu biti precipitirajući čimbenici i za epilepsiju i za sinkopu. Trizmus, ugrizna rana jezika i devijacija bulbusa upućuju na epileptički napadaj, a urinarna inkontinencija ne može biti temeljni diferencijalno dijagnostički pokazatelj. Prema heteroanamnestičkim podatcima, skoro petina djece sa sinkopom ima toničko-kloničke grčeve što upućuje na potrebu temeljitog uzimanja anamneze u svrhu razlikovanja sinkope od epileptičkog napadaja. Postiktalna konfuzija, umor i pospanost upućuju na dijagnozu epileptičkog napadaja. |
| Sažetak (engleski) | Objective: The aim of this study was to assess differences in anamnestic data between patients with syncope and epilepsy and to research etiology of syncope in children.
Material and Methods: We performed a retrospective study which included 404 children. The data was collected from Pediatric Department's archive of hospital records. We observed: gender, age, details from personal and family history, precipitating factors, prodromal symptoms, symptoms and signs during and after loss of consciousness, position during loss of consiousness, duration of disorder and data from electroencephalography, electrocardiography, ultrasound and CT/MRI evaluation.
Results: The study included 404 children - 157 children with syncope and 247 with epilepsy. In the group of children with epilepsy 52,63% were female children and 47,37% male children. In the group of children with syncope 62,42% were female children. Children with epilepsy diagnosis were significantly younger than children with syncope (P<0,001). Significantly more children with epilepsy had positive personal history of febrile seizures (P<0,001) and significantly more children with syncope had positive family history of cardiac diseases (P=0,002). Precipitating factors were found in 50,2% of children with syncope and 20,5% of children with epilepsy. Precipitating factors that were more often seen in syncope were hunger, prolonged standing in crowded areas, venipuncture, miction and stressful situations (P<0,05). We found statistically significant difference in frequency of some prodromal symptoms, like dizziness, visual symptoms, nausea, sweating and weakness. They were all more often found in syncope (P<0,05). Tonic-clonic movements during the seizure were observed in 17,8% of children with syncope and 57,1% of children with epilepsy. That difference was significant (P<0,05). Jaw lock, bitten tongue and eye deviation were found to be factors predictive of epileptic seizure with statistically significant difference between groups. On the other hand, the difference in frequency of urinary incontinence was not significant. Postictal confusion, fatigue and sleepiness were much more common in children with epilepsy (P<0,05). Seizure in supine position happened in 21,1% of epileptic seizures and 0,6% of syncopes. Seizure in standing position happened in 36,3% of children with syncope and 20,6% of children with epilepsy. Loss of consciousness during change of position is more often in in syncope (14,6%) than in epilepsy (2,4%). The difference considering the position was significant (P<0,001). Vasovagal syncope was found in 40,76% of cases. 14% of children had psychogenic syncope, 7% had syncope due to orthostatic hypotension, 4,46% had situational syncope, 2,55% had cardiogenic syncope and 0,64% had neurological syncope. The etiology was not established in 30,57% of children.
Conclusion: Syncope is more often seen in older and female children. The most common cause is vasovagal syncope that is precipitated by known or unknown factors, like prolonged standing in crowded rooms, stressful situations, miction, venipuncture. Cardiogenic syncope is very rare in children. Fatigue due to sleep deprivation and infection can be precipitating factors for both epilepsy and syncope. Jaw lock, bitten tongue and eye deviation point to epileptic seizures. Urinary incontinence cannot be basic differential diagnostic indicator. According to heteroanamnestic data, almost one fifth of children with syncope have tonic-clonic movements which points to importance of thorough history taking in the goal of distinguishing epilepsy from syncope. Postictal confusion, fatigue and sleepiness point to diagnosis of epileptic seizure. |
