| Sažetak | Cilj istraživanja:
Cilj istraživanja bio je prikazati glavne značajke populacije oboljelih od multiple skleroze koji se liječe interferonom beta 1a i 1b u Klinici za neurologiju Kliničkog bolničkog centra Split, utvrditi koji parametar utječe na zadržavanje na terapiji interferonom beta 1a i 1b, odnosno da li postoji povezanost održavanja liječenja interferonom beta 1a i 1b sa životnom dobi, spolom, dužinom trajanja bolesti pri uvođenju lijeka ili nalazom EDSS ljestvice na početku liječenja; prikazati uzroke prekida liječenja interferonom beta 1a i 1b te prikazati način liječenja nakon prekida terapije interferonom beta 1b i 1a.
Materijali i metode:
Istraživanje je rađeno kao presječna studija, provedena u Klinici za neurologiju Kliničkog bolničkog centra Split. Izvor podataka bio je Registar bolesnika liječenih interferonom beta i drugi dostupni podatci iz pismohrane Klinike za neurologiju. Obuhvaćeni su pacijenti oboljeli od multiple skleroze koji su liječeni u razdoblju od 1999. do 2017. godine s postavljenom dijagnozom relapsno remitentnog oblika bolesti, EDSS rezultatom<4 i trajanjem terapije najmanje tri mjeseca.
Rezultati:
U istraživanje je uključeno ukupno 90 ispitanika, žena je bilo značajno više od muškaraca (66 ili 73% žena i 24 ili 27% muškaraca). Medijan pojave bolesti kod ovih pacijenata bio je 27 godina. Najveća dob pri postavljanju dijagnoze bila je 51 godina, dok je najmanja bila 13 godina. Na temelju preklapanja 95% CI utvrđeno je da nema značajne razlike u vremenu nastupa ( eng onset.) bolesti s obzirom na prvi simptom kojeg prezentira bolesnik. Liječenje interferonom beta prekinulo je 65,6% bolesnika. Nije utvrđena povezanost spola i prekida terapije (χ2-test, P=0.170). U našem uzorku nije bilo povezanosti terapijskog statusa (na terapiji/prekid terapije interferonom) sa: životnom dobi, životnom dobi u kojoj je bolest dijagnosticirana te dužinom trajanja bolesti prije početka terapije interferonom (P≥0.114 za sve parametre). Jedini ispitivani parametar kojem smo dokazali da je povezan s terapijskim statusom bio je nalaz EDSS zbroja na početku terapije. Manji stupanj funkcionalnog oštećenja (manji EDSS) na početku terapije povezan je s održavanjem na terapiji interferonom beta (r=0,228, P=0,014). Pacijenti koji su dulje na terapiji interferonom beta imaju statistički značajno bolji nalaz EDSS ljestvice (r=-0.248, P=0.021). U skupini pacijenata koji su prekinuli liječenje interferonom beta najčešći razlog prekida terapije interferonom beta bila je progresija bolesti u 47,5% pacijenata te štetna reakcija na terapiju u 23,7% pacijenata. Od ukupnog broja liječenih interferonom beta, njih 15,6% imalo je nuspojave. Najčešća nuspojava u 7,8% liječenih bila je povećanje jetrenih enzima. Od ukupno 90 pacijenata koji su započeli terapiju interferonom beta, 20% pacijenata prešlo je na neku drugu vrstu terapije. Njih 12,2% prešlo je na lijek iz prve terapijske linije, a 7,8% na lijek iz druge terapijske linije. U četvrtini slučajeva progresije bolesti nastavljamo liječenje drugom terapijskom linijom.
Zaključak:
Istraživanje je pokazalo da je manji stupanj onesposobljenosti, odnosno manji EDSS na početku terapije prediktivni čimbenik zadržavanja na terapiji interferonom beta. Trebalo bi dakle za što bolje rezultate interferona beta i dulje pridržavanje terapiji lijek davati u ranijoj fazi bolesti sa što manjim stupnjem onesposobljenosti. Buduća istraživanja trebala bi biti bazirana na čimbenicima koji utječu na terapijski status i odgovor pacijenta na nove terapijske opcije. Cilj je uspostaviti što više specifičnih indikacija za svakog bolesnika kako bi se postigao optimalan tretman bolesti. |
| Sažetak (engleski) | Objectives:
The aim of the study was to describe the main characteristics of multiple sclerosis patients treated with interferon beta 1a and 1b at the Department of Neurology, University Hospital of Split. Additionally we searched for determinants of adherence to interferon beta 1a and 1b among the variables such as: age, sex, duration of disease before therapy, or EDSS at the beggining of therapy in order to indicate the causes of therapy discontinuation. We also described the most common alternative treatment modes that were used after discontinuation of interferon beta therapy.
Patients and Methods:
This cross-sectional study was conducted at the Department of Neurology, University Hospital of Split. The source of data was the Registry of patients treated with interferon beta, as well as other data that were extracted from patients' medical records at the department. The included patients who were treated at the Department in the period from 1999 to 2017, were diagnosed with relapse remitting type of MS disease, had baseline EDSS score of <4, and received interferon based therapy for at least three month.
Results:
Ninty subjects were included in the study, significantly more women than men (66 or 73% of women and 24 or 27% men). Median age at the time of diagnosis was 27 years with the values ranging from 13 to 51 years. There was no significant difference in the median onset of the disease between the groups of patients presenting different first symptoms. Interferon beta treatment was interrupted by 65.6% of the patients. Gender, age, age when the disease was diagnosed, and disease duration until the therapy was administred were not predictive of treatment adherence (P≥0.114 for all). The only variable which was associated with therapeutic status was the EDSS score at the beginning of the therapy. A lower degree of functional disability (lower EDSS) at start of therapy was associated with higher adherence on interferon beta therapy (r= 0.228, P= 0.014). Patients who were longer on interferon beta therapy had a significantly better EDSS score (r = -0.248, P = 0.021). In the group of patients who stopped the treatment with interferon beta, the most common reason was progression of the disease (47.5% of patients), followed by side effect (23.7%). In total, out of 90 treated patients, 15.6% presented with side effects. The most common side effect was the increase of liver enzymes (7,8%). Twenty percent of all initially treated patients changed to a different type of therapy - 12.2% started using a drug from the first therapeutic line, and 7.8% drug from the second. In those patients whose illness progressed, a quarter were treated with second therapeutic line.
Conclusion:
The study showed that a lower stage of disability (lower EDSS at the beginning of therapy) is a predictive factor of interferon beta therapy adherence. Therefore, for better effectivness of interferon beta therapy and at longer adherence to it, interferon beta should be given in the earlier stage of the disease with the lower stage of disability. Future studies should envisage the factors that influence the therapeutic status of a patient, and his/hers response to new therapeutic options in order to identify many patient-specific indications which could help physiciants with a choice of optimal treatment. |
