Ciljevi: Sustavni pregledi sažimaju trenutno znanje o pojedinim kliničkim pitanjima. Kako bi se izbjeglo razbacivanje istraživačkim resursima novi randomizirani klinički pokusi trebali bi se provoditi samo ako raniji sustavni pregledi pokazuju da nema dovoljno takvih dokaza ili da ranije provedeni klinički pokusi ne sadrže dostatne dokaze. Cilj ovog istraživanja bio je analizirati spominju li se raniji sustavni pregledi u radovima koji opisuju kliničke pokuse kao opravdanje za provedbu tog pokusa i za diskutiranje rezultata. Metode: Provedeno je metodološko presječno istraživanje. Analizirani su randomizirani klinički pokusi objavljeni od 2014. do 2016. u sedam časopisa iz prve kvartile u Journal Citation Reports (JCR) kategoriji iz područja anesteziologije. Analiziran je tekst i bibliografija kliničkog pokusa kako bi se utvrdilo spominju li se sustavni pregledi eksplicitno ili samo kao referenca, i spominju li se kao razlog zašto je potreban novi klinički pokus. Rezultati: Gotovo polovina uključenih kliničkih pokusa (44%) nije citirala niti jedan sustavni pregled, ili eksplicitno u tekstu ili kao referencu. Samo 13% analiziranih kliničkih pokusa spomenulo je raniji sustavni pregled kao opravdanje za provedbu pokusa u uvodu, 0,03% u metodama i 9,6% u raspravi. Između 2014. i 2016. godine nije uočeno značajno povećanje spominjanja sustavnih pregleda kao opravdanja za korištenje kliničkog pokusa, ali je uočeno značajno povećanje broja citiranih sustavnih pregleda (F= 3.73, P= 0.035). Zaključak: Iako je uočeno povećanje broja citiranih sustavnih pregleda u analiziranom razdoblju, postotak kliničkih pokusa koji koriste te sustavne preglede kao opravdanje za provedbu kliničkog pokusa još uvijek je vrlo nizak. Nužno je provesti intervencije koje će povećati svijest autora kliničkih pokusa o potrebi provedbe kliničkog pokusa jedino ako ta potreba zaista postoji temeljem ranije sinteze literature, a isto tako o potrebi citiranja sinteze literature na kojoj se potreba za novim kliničkim pokusom temelji.